San plovidbi

Ako bih išta želio, bio bi to veliki model jedrenjaka, po mogućnosti Cutty Sark, koji je neki morski vuk s drvenom nogom strpljivo pincetom, daščicu po daščicu i konop po konop, sastavio u turobnim zimskim popodnevima ispunjenima južinom. U tim je jedrenjacima sadržana sva drevnost čovjekove želje da se prijeđe more, sva krhkost sudbine na oceanima i, najviše od svega, čežnja za pučinom kad se na nju više ne može. Modeli brodova koje sam ljetos vidio na Ižu i u Grožnjanu, Brune Mezića i Igora Hajdarhodžića, nisu nimalo slični tradicionalnim modelima, ali daleko od toga da u njima ne bi bilo ljepote i mora. Mezić je svoje brodove, složene od naplavina, izložio u Čitaonici u Velom Ižu, a Hajdarhodžić svoje, zavarene od razne škartirane željezarije, na Trgu J. B. Tita; Mezićevi su brodovi maleni, lako stanu na svaki zid, a Hajdarhodžićevi veliki i teški, moraju se gurati na kotačima; Mezićevi još mirišu po moru, Hajdarhodžićevi daju na hrđu i ulje; Mezićevi su krhki, Hajdarhodžićevi robusni; Hajdarhodžić je profesionalni glumac, pa ima barem neke veze s umjetnošću, Mezić čovjek raznih profesija, ali sve su poštene.

Model broda Brune Mezića

Pa ipak, sličnosti su veće od razlika: obojica vuku podrijetlo s mora, Mezićev je otac iz Malog Iža, a Hajdarhodžić je rođen u Dubrovniku; slične su dobi, sredovječne, a očito imaju i vremena; predstavili su se u malim zabačenim mjestašcima gdje nema velikog turizma, ali znaju naići zanimljivi ljudi; imaju maštu koja vidi nešto lijepo i čudesno u nečemu što je za druge samo smeće. Riječju, umjetnici su, i to autsajderski – za koje nema akademije i koji sami stvaraju svoje područje. Kod njihovih brodova još je jedno uočljivo: oni nisu zamišljeni kao važna i velika umjetnička djela, čemu su težili i naivci, nego su najšarmantniji kada su zajedno – pa ih Mezić i naziva Flota od šporkice, odnosno, u engleskom prijevodu, Junk Fleet.

Maketa broda Ivice Jakšića Čokrića Puka

Već smo nešto slično mogli vidjeti 2007, kada je još jedan autsajderski umjetnik s mora, Bračanin Ivica Jakšić Čokrić Puko, performer i pisac, bio predstavio prvi put svoju flotu kruzera. Ironizirajući uobičajene modele jedrenjaka, Puko je načinio glomazne i ružne ploveće hotele, kao dio svoje borbe protiv turizma. Načinjeni od otpadaka, ali vrlo uvjerljivi, ti su karikaturalni kruzeri opremljeni i pravim naoružanjem – pa možemo reći da je bio prvoborac onoga što je danas očito: masovni turizam smrtonosan je i za prirodu i za društvo zemalja na koje se izlijeva, poput kakve toksične naftne mrlje.

Model broda Igora Hajdarhodžića

Ovdje čepovi od boca za piće i plin, ondje slavine i žarulje; ovdje stare brukve, špag i fildešpanj, ondje utezi, lanci, manometri i mlinci. Sve može biti umjetnost, i tu nema razlike između autsajdera i insajdera – ako ovi drugi uopće više postoje. Brod je predmet žudnje jer je tako skup i nedostižan; ima anegdota o mlađem bogatašu koji pita starijega koliko ga stoji njegov brod, a iskusni cilindraš odgovara mu poučno: „Dragi kolega, već vaše pitanje pokazuje da si ga ne možete priuštiti.“ Ali model, to je već nešto drugo, njega možemo nabaviti, on može stajati na našoj polici i poticati nas na sanjarenje. A na sanjarenje potiču nas i Hajdarhodžićeva ruzinava plovila, i Mezićeva flota od šporkice, pa čak i Pukine plutajuće kašete – ma koliko mi karikirali brod, a pogotovo kad se to čini iz ljubavi, kao ovdje, njegov oblik prepoznatljivo zrači, poput najglasnijeg poziva na pustolovine.

Jer lađa je drevna metafora ljudskog života. Ona je naše tijelo, u koje se ukrcala duša. Svi smo se otisnuli odnekud, svi težimo nekoj luci, sve nas nose struje, valovi i vjetrovi; netko je na ratnom ili trgovačkom pohodu, netko istražuje nepoznate obale, a netko najsretniji kad dangubi među onima koji jedu lotus; netko brodi vješto i sigurno, neko luta ili bezvoljno pluta, netko je već na dnu, u hladnom koraljnom groblju. Ovi reciklirani brodovi znak su našeg vremena koje se utapa u vlastitim otpacima, ali i znak volje trojice autora da se suoče s onom ružnom i mračnom stranom naše civilizacije i da od nečeg odbačenog naprave nešto što nam mami osmijeh na lice – san o plovidbi.